Ruta: Poljica – uvala Čavlena – stari hrastovi – Poljica

Šotovento ili najzapadniji dio otoka Krka koji se vezuje uz područje prirodne otočne zavjetrine, obiluje iznimnom prirodnom i kulturnom baštinom povezanom razgranatom mrežom pješačkih staza. Jedna od njih, duga 6,6 km, prolazi naseljem Poljica i razvija se njegovim šumovitim sjeverozapadnim zaleđem, gdje se kao atraktivne dionice nameću uvala Čavlena te lokalitet s najvećim i najstarijim otočnim hrastom.

Šotovento ili najzapadniji dio otoka Krka, koji se vezuje uz područje prirodne otočne zavjetrine, obiluje iznimnom prirodnom i kulturnom baštinom povezanom razgranatom mrežom pješačkih staza. Jedna od njih, duga 6,6 km, prolazi naseljem Poljica i razvija se njegovim, bujnom šumom prekrivenim, sjeverozapadnim zaleđem. Trasa ove uglavnom lagane staze započinje u samom središtu Poljica, na parkirališnom platou nedaleko župne crkve sv. Kuzme i Damjana u čijem je arealu i masivan kameni zvonik, sagrađen u drugoj polovici 18. stoljeća, koji je svojom arhitekturom sigurno postao svojevrsnim simbolom ovog slikovitog mjesta. Poljica su, kao i preostalih 12 pitoresknih naselja i zaseoka Šotoventa, uspjela sve do danas sačuvati izvornu urbanističku strukturu sa zbijenim kućicama postavljenim u redove duž seoske putove. Nakon prolaska mjestom, slijedeći trasu Bijele ceste, staza vijuga šumovitim područjem, prolazeći povremeno uz kultivirane poljoprivredne površine, i spuštajući se sve do obale, gdje se pješaci u okrilju uvale Čavlena mogu posve zasluženo odmoriti, a tijekom ljetnih mjeseci i okupati, uživajući pritom u pogledu na kanal Srednja vrata i zapadnu obalu susjednog otoka Cresa.

Nastavak šetnje najprije prati liniju obale, nakon čega kreće strmiji uspon po makadamu s kojeg se skreće u gustu šumu u predjelu Dolinji drmun puški gdje je svoje utočište pronašao najveći, najstariji i najznamenitiji otočni hrast. To impozantno 400 godina staro stablo (inače križanac između dvaju ili više vrsta hrastova) izdvaja se visinom od 20 metara, promjerom krošnje od 30 metara i opsegom debla većim od pet metara. Njega je najljepše obići u proljeće kada uistinu zadivljuje svojom pojavom i snagom. Takvi su izuzetni primjerci sigurno pridonijeli tome da se hrastovi kroz čitavu povijest smatraju svetima vezujući se pritom uz različita božanstva. Tako su keltski svećenici Druidi štovali hrast kao najsvetije stablo, osobito ako je na njemu rasla imela, s time da su pobornici sličnih štovanja bili Grci, Germani, ali i Slaveni, posvetivši ga vrhovnom bogu Perunu. I Kršćani zauzimaju poseban odnos prema hrastu koji zbog svoje čvrstoće simbolizira jakost vjere, ustrajnost i krepost. Međutim, pažnju zaljubljenika u prirodu uz ostala gorostasna stabla plijene i krške lokve koje se naziru u njihovim sjenama. One su nekada služile za napoj stoke, navodnjavanje polja ili pak kao izvori pitke vode, no danas te prave malene oaze valja čuvati kao veliku dragocjenost, baš zato su s vremenom prerasle u staništa za brojne biljne i životinjske vrste. U svojoj posljednjoj dionici, prolazeći kroz bujnu vegetaciju, u ugodnoj atmosferi, trasa završava u Poljicima, na mjestu s kojeg je krenula.

Izdvojeno:

– župna crkva sv. Kuzme i Damjana, Poljica

– monumentalni zvonim župne crkve, Poljica

– uvala i lučica Čavlena

– najveći i najstariji otočni hrast; dvije lokve, Dolinji drmun puški